ANTIEPILEPTIČKI LIJEKOVI U LIJEČENJU EPILEPSIJA I EPILEPTIČKIH SINDROMA RAZVOJNE DOBI

ELA PAUČIĆ-KIRINČIĆ, IGOR PRPIĆ, ANTON SASSO, MILJEN GAZDIK, ZLATA MODRUŠAN-MOZETIČ, VERA VLAHOVIĆ-PALČEVSKI

Osnovni način liječenja epilepsija i epileptičkih sindroma razvojne dobi je farmakološki. Prema dosadašnjim bazičnim i kliničkim istraživanjima na području epileptologije nema jedinstvenog antiepileptičkog lijeka koji će biti uspješan u suzbijanju napadaja za sve vrste i tipove epilepsija. Posljednjih je desetak godina u farmakološko liječenje u početku "tvrdokornih" (25-30%) epilepsija uvedeno više novih antiepileptičkih lijekova tzv. četvrte generacije od kojih su u nas registrirani lamotrigin (LTG), vigabatrin (VGB) i topiramat (TPM). Dugotrajna primjena i klinička iskustva s novom generacijom antiepileptičkih lijekova sve ih jasnije izdvaja od standardnih antiepileptika i ističe njihovu posebnost, u mehanizmu antikonvulzivnog djelovanja, ali i upozorava na njihovo moguće neuroprotektivno djelovanje. Pri odabiru antiepileptičkog lijeka osnovu čini oblik epilepsije, generalizirani ili parcijalni, dok odabir opitmalnog antiepileptičkog lijeka ovisi o mogućim interakcijama između zdravstvenog stanja bolesnika i profila neželjenih pojava odabranog lijeka, dobi i spolu bolesnika, te trajnog usavršavanja i prihvaćanja novih saznanja na području epileptologije. Mogućnost primjene novih antiepileptičkih lijekova proširuje naše mogućnosti farmakološkog liječenja epilepsija i epileptičkih sindroma razvojne dobi, dovodi do bolje i uspješnije kontrole napadaja i poboljšava cjelokupnu kakvoću života oboljelih.